Kad karijera i djeca traže isto vrijeme

Ovih dana, kako je počela škola, u mislima su mi sve majke koje imaju kući djecu koja ih čekaju nakon posla. Čekaju tvoju energiju, tvoj fokus, želju da pričaš, da se igraš. I one majke kojima teško pada kad se desi da djecu ne vide po cio dan zbog posla i školskih obaveza, naročito kad su djeca u popodnevnim smjenama.

Koliko je tu potrebno strpljenja. Razumijevanja. Podrške okoline i onih najbližih. A šta kad ta podrška izostane, baš u periodu kad projekti čekaju, moraju se završiti, boriš se za neko unapređenje, prolaziš kroz buran period na poslu?

Kroz svoj rad sa klijentkinjama, primjećujem da se najveći pritisak ne javlja kad je posao naporan, ili kad su djeca zahtjevna, nego kad se ta dva svijeta sudare u istom danu, u istoj nedjelji, i oba traže tebe, sada i odmah. Posao ima svoj jezik za to, rokovi, sastanci, neko ko pita „jesi li stigla“. Kod kuće taj jezik ne postoji, ali potreba je jednako stvarna, samo tiša.

Šta onda realno raditi kad se ta dva svijeta sudare u istoj nedjelji?

Sjećam se jedne klijentkinje koja mi je jednom rekla da joj je najteži dio bio ne to što je bila umorna, nego što je stalno morala da bira ko će dobiti bolju verziju nje, tim na poslu ili djeca kod kuće i da je uvijek osjećala kao da nekome daje ostatke. Rješenje nije bilo u tome da radi manje ili da bude organizovanija. Rješenje je došlo kad je jednom, iskreno, rekla svom menadžeru: „Ove sedmice mi treba da poslije 16h ne budem dostupna, osim ako baš gori.“ Ne kao izvinjenje. Kao informaciju. Ispostavilo se da niko na poslu i nije očekivao da bude dostupna 24 sata, ona je to sama sebi nametnula, iz straha da će djelovati manje posvećeno ako to ne bude.

To je, mislim, suština. Mnoge majke pretpostavljaju koliko se od njih očekuje, umjesto da to provjere naglas. I onda nose teret očekivanja koja niko od njih nije ni tražio, samo zato što im je bilo lakše da pretpostave najgore, nego da postave pitanje i rizikuju odgovor.

I na kraju, ono što najviše pomaže nije da žena postane efikasnija, nego da prestane sama sebi da oduzima pravo na to da nešto ne stigne. Da dan u kojem je bila prisutnija majka nego zaposlena, ili obrnuto, ne mjeri se kao poraz, nego kao izbor koji je te sedmice bio ispravan. 

Ne znam da li postoji savršen način da se posao i djeca uklope u isti dan a da niko ne ostane zakinut. Vjerovatno ne postoji. Ali znam da je razlika ogromna između majke koja ćuti i pretpostavlja, i majke koja naglas kaže šta joj je te sedmice potrebno, na poslu i kod kuće. Jedna nosi teret sama. Druga bar daje priliku onima oko sebe da joj pomognu da ga podijeli.