Tražim posao, da li me neko čuje?!

Drago mi je što si na mom sajtu. Vremenom ću ovdje pisati o karijernim temama: o traženju posla, intervjuima, promjeni karijere, građenju mreže kontakata i svemu onome o čemu se premalo priča, a toliko nam treba. Ovaj prvi blog je moje predstavljanje. Želim da ti ispričam kako je za mene izgledalo traženje posla, od trenutka kad sam shvatila da završavam fakultet, a da me nigdje ne čeka posao, pa do danas.

Kad shvatiš da te posao ne čeka

Završavala sam studije biologije. Pet godina učenja, ispita, nade. I onda, negdje pred kraj, dolazi to hladno saznanje: nigdje me ništa ne čeka. Niko ne zove, niko ne pita, a ja moram da izdržavam sebe.

U tom periodu sam radila razne stvari. Tokom studija sam volontirala, radila kao animatorka djece, projektna asistentkinja, nakon mastera u Zagrebu sezonski sam radila kao sobarica, pa opet projektna menadžerka u nevladinom sektoru. Svaki od tih poslova me je nečemu naučio, ali me nijedan nije vodio ka mjestu na kojem sam željela da budem. U nevladinom sektoru mi se nisu dopadali uslovi rada, nisam željela da godinama radim slične projekte, a nisu postojale prave mogućnosti za usavršavanje, napredak i finansijsku sigurnost. Moje ambicije jednostavno nisu bile zadovoljene.

Odluka koja je zvučala jednostavno, a nije bila

Odlučila sam da promijenim karijeru i uđem u IT, i to na netehničke pozicije: Scrum Master, Product Owner, Project Manager. Nekome sa strane to možda zvuči jednostavno, kao jedna odluka. Ali taj put je bio pun rizika, odgovornosti, padova i neizvjesnosti. Bilo je i proplakanih noći, onih kad posla nema, a ti ne znaš šta ćeš, jer moraš da platiš život.

Istovremeno sam se opraštala od karijere biologa. Priznala sam sebi da je možda onih pet godina studija bilo uzaludno i da ulazim u nešto potpuno novo. To nije lako ni izgovoriti naglas.

Pitanja koja sam nosila sa sobom

Rečenica „Tražim posao, da li me neko čuje?“ nije slučajno naslov ovog bloga. Ona je sažela sve što sam tada osjećala. Osjećala sam se nevidljivom. Pitala sam se:

• • Da li neko vidi moje pokušaje da se zaposlim?
  • Ima li neko savjet ili preporuku za mene?
  • Koje su u Crnoj Gori dobre firme, a koje loše? I šta uopšte znači „dobar“ i „loš“ glas firme? Gdje mogu o tome da pročitam?
  • Koliko treba da se slomim na početku karijere da bi neko primijetio moju vrijednost?
  • Koliko odgovornosti treba da preuzmem samo zato što mi je neko dao priliku?
  • Koliko krugova intervjua treba da prođem da bih konačno dobila ponudu?
  • Šta bih ja trebala da pitam na intervjuu, i u kojem trenutku?

Nisam znala šta tržište diktira ni gdje se nalaze poslovi koje želim. Nisam znala da li ih nude privatne firme, korporacije ili državne institucije. Nisam imala nikoga ko o tome dovoljno priča, ili barem nisam znala kako da dođem do tih ljudi, sajtova, rubrika, postova i newslettera. Bila sam izgubljena, a znala sam samo jedno: da želim i moram da radim.

Željela sam i feedback. Na svoj rad, na intervjue, na sve. Željela sam da znam šta sam uradila dobro, a šta pogrešno. A niko mi ga nije davao.

Proces koji iscrpljuje

Za mene je to bio dugotrajan i iscrpljujući proces. Traženje posla nije samo slanje prijava. Ono je i građenje sebe kao osobe koja zna kako da se prijavi, kako da se pojavi, koga da pita i kako da vodi intervju. To je i građenje mreže ljudi koji prepoznaju tvoju vrijednost i koji će te negdje preporučiti.

Pred sam kraj tog procesa dobila sam pomoć mentora, koji su mi pomogli da uđem u IT i zaposlim se na poziciji Scrum Mastera. Ta podrška je napravila razliku, i danas znam koliko je vrijedna.

Zašto danas radim ono što radim

Zbog svega ovoga danas sam karijerna mentorka. I mnogo volim kad mi ljudi kažu da im se dopada moj pristup, to kako radim s njima i kako razgovaram. Odgovor je jednostavan: uvijek polazim iz njihovih cipela. Bila sam tu. Sve sam to prošla u praksi. Znam kako izgleda kad kucaš na vrata, a niko ne odgovara.

Kad sam sve ovo prolazila, nisam imala koga da pitam i nisam znala gdje da pronađem informacije. Mnoga pitanja sam nosila u sebi, uvjerena da niko drugi o tome ne razmišlja. Pomišljala sam da je problem do mene: da mi nešto fali, da sam nezadovoljna bez razloga, da previše tražim.

Danas, kad radim s ljudima, vidim da su to ista pitanja koja su mučila i mene. Isti problemi, iste karijerne dileme. Zato želim da budem osoba koju će neko pitati i s kojom će zajedno proći kroz svoj karijerni proces. Bilo da je to pronalazak posla, prvo zaposlenje, promjena oblasti ili napredak na trenutnom poslu, tu sam da te podržim i pomognem ti da kroz to prođeš što bezbolnije.

Jer ne mora da bude teško i zbunjujuće. Ne mora da zavisi od toga da li će ti neko, uz ogromnu sreću, konačno dati priliku i prepoznati tvoj trud. Može da ide mnogo drugačije, bolje i zdravije.

Prije svega, karijerna sam mentorka jer želim da učim ljude da odnos prema karijeri treba da bude zdrav. Moraš se osjećati dobro dok radiš svoj posao, kakav god da je: zanatski, korporativni, u privatnoj firmi, državni ili tvoj lični biznis. Naravno, svaki posao ima svoje uspone i padove, periode kad smo prebukirani, kad stižu rokovi, kad teško sastavljamo kraj s krajem. Ali to su samo periodi. Ako ti je tako stalno, godinama, možda ti ja mogu pomoći.

Šta možeš očekivati ovdje

Pisaću iskreno, iz iskustva, bez velikih fraza. Ako se trenutno osjećaš kao da tražiš posao, a niko te ne čuje, znaj: ja te čujem. I nisi jedina osoba kojoj je tako. Javi mi se i piši mi u komentarima ili porukom. Tvoja pitanja mogu postati neki od sljedećih blogova.

Zagrljaj! ♥